Re: Najlijepsa poezija na Hrvatskom jeziku

isupan pet oľu 28, 2008 5:34 pm

dj adri je napisao/la: Pablo Neruda

Zbog tebe, u rascvjetanim vrtovima ceznem za
mirisima proljeca.
Zaboravio sam tvoje lice, ne sjecam se vise tvojih ruku;
kako su se tvoje usne nasle na mojima?
Zbog tebe, volim bijele uspavane kipove po parkovima;
bijele kipove bez glasa i bez vida.
Zaboravio sam tvoj glas, tvoj sretan smijeh; zaboravio sam
tvoje oci.
Poput cvijeta sa svojim mirisom, ja u sebi nosim maglovito sjecanje na
tebe. Zivim sa boli poput rane; dotaknes li me samo, smrtno
ces me povrijediti.
Tvoja milovanja me obavijaju, poput brsljana na sjetnim zidovima.
Zaboravio sam tvoju ljubav, jos uvijek iscem odraz tvog lika u svakom
oknu.
Zbog tebe, teski mirisi ljeta nanose mi bol; zbog
tebe, opet trazim oko sebe prorocanske znakove nenadanih zelja: padajuce
zvijezde, komete.

ČEKAJ ME

Čekaj me i ja Ću sigurno doći
samo me Čekaj dugo.
Čekaj me i kad žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj i kada vrućine zapeku
i kada mećava briše.
Čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada pisma prestanu
stizati izdaleka.
Čekaj i kada Čekanje dojadi
svakom koji Čeka.

Čekaj me i ja Ću sigurno doći.
Ne slušaj kada ti kažu
da više ne postojim.
Neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji
i gorko vino za moju dušu
neka piju kod ognjišta.
Čekaj. I nemoj sjesti s njima
i nemoj piti ništa.

Čekaj me i ja ću sigurno doći
sve smrti me ubiti neće.
Neka kaže tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatiti
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje znat ćemo samo kako
preživjeh vatru kletu
naprosto, ti si čekati znala…
Ivica posvećuje svojoj Anne…Poljska

icika12,Ivica Supan

isupan pet oľu 28, 2008 5:39 pm

dj adri je napisao/la: STRANAC

Sa ovim mojim licem stranca
Bez gospodara i bez lanca
Vama sam cudan bio ja
Sa ovim ocima ko more
Koje sanjaju i gore
Sa ovim ocima bez sna
Napola pirat, napol' artista
I vagabund i flautista
Koji ukrade koliko da
S usnama koje piju sve
Vina i vode otrovne
I nikad nece reci ne

Sa ovim mojim licem stranca
Putovao sam pol zivota
A malo tko te pute zna
Bilo je laznih, bilo vjernih
Hiljadu zena zaljubljenih
Uz njih sam odrastao ja
Cinio zlo, al' cista lica
Sto drugo moze skitnica
Kad javu ne dijeli od sna
A dusi mojoj zna se kraj
Ta nece ugledati raj
Vec cuti vatre zagrlja

Sa ovim mojim licem stranca
S uklete ladje, s njenog pramca
Masem ti, dosao je cas
Robinja odsad ti ces biti
Spletena u te zlatne niti
U ljubav koja trazi nas
Kraljica bit ces, imat ces vlast
Dat cu ti novac, dati cast
Morao raditi ili krasti
I ljubav ta ce biti spas
Trajala vjecno ili cas
Ni smrt ne moze protiv nas?

Georges Moustaki

icika12@net.hr

Abeceda tužne ljubavi
A
Ako ove riječi čitaš
Negdje daleko uz sjene
Ako s drugim noćas spavaš
A ipak pomisli na mene

B
Budi sretna što imaš nekoga
Jer ja i dalje gazim sam
Proklinjem sve, proklinjem Boga
Tvoje ime ne zaboravljam

C
Cijeli život tebe tražim
Lutam u potrazi za srećom
Kad je nađem opet bježim
Proklet takvom sudbinom

Č
Čovjek luta dok ne nađe
Ja sam našao pa izgubio,
Da sam znao kako tuga brzo dođe
Na sreću svoju bih bolje pazio…

Ć
Šutnja nije nikom pomoglo
Al' su riječi šapat postale
Srce je znalo al' skrivalo
Moje su te ruke gubile

D
Daleko si od mog pogleda
Al' srcu si još uvijek blizu
Ono te traži, ono te ne da
Zato suze često lice grizu

DŽ
Džepovi su puni izlizanih snova
Glava luda od želje
Da me uzmu nebesa plava
Da ne boli sjećanje

Đ
Đeram stari nekad zaškripi
Sjeti me naše zime
Al' tuga brzo sreću poklopi
I opet boli tvoje ime

E
E da su mi sada tvoje ruke
Da me digneš sa dna
Da stvore malo buke
Da ne pobijedi tišina

F
Fenjer više ne pobjeđuje mrak
Dugo, već jako dugo je tišina
Sreću je davno odvukao vlak
Sve što ostade je tmina

G
Gubim, trpim zadnje poraze
Vidiš li kako drhte moje ruke
Čuješ li korake kako gaze
Čuješ li povike od muke

H
Hladna je moja postelja
Ruke ne znaju za dodir
Putem se izgubila želja
Ugasio se žar, izgubio hir

I
Izgubili se snovi na javi
Violina sreći zasvirala kraj
Došlo vrijeme da tuga slavi
Najsjajnije zvijezde da izgube sjaj

J
Ja, od svih kud baš ja
Da budem svjedok tuge
Da srce zauzmu tuge.…
Pjesmom ispraćam noći duge

K
Koliko pjesama tebi ću dati
Gdje je kraj moje tužne knjige
Koliko suza oku moram ukrasti
Da me prođeš, da nestanu brige

L
Lišće se odupire i prkosi vjetru
Al' ipak padne sa drveta
Pretvaram se u dim ili vatru
Naslućujem kraj života

LJ
Ljepoto moja, kraju se vučem
Ostavljam te, ostani lijepa
U duboke ponore skačem
Za mene će ljubav uvijek biti slijepa

M
Malo svijetlo u daljini
Uz tihu grmljavinu
Razmišljam o tvojoj blizini
Zamišljam te snenu

N
Noćas si mi najljepši
Noćas dok sve mi rušiš
Tražim kišu da se stiša
Sanjam da me ljubiš

NJ
Nježno usne na usne
Naš posljednji zagrljaj
Al' san k'o suza prsne
Sanjarenju dođe kraj

O
Obučen svojom crnom sjenom
Ostavljam te na javi i u snu
Pozdravljam te ovom pjesmom
Odlazim pjevajući prema dnu

P
Padam u vrtlog vremena
Žudnja za krajem preljeva čaše
Na spomen tvoga imena
Sve se kule sruše

R
Ruke su umorne od gradnje
umoran sam od lutanja
Srce iscrpljeno od žudnje
Lice potrošeno od plakanja

S
Snjegovi su zatrpali sreću
Magla progutala naše zore
Mrak ugasio i zadnju svijeću
Najsjajnije zvijezde prve izgore

Š
Šuti, da previše ne boli
Ne daj suzama da ljube obraze
Drugom ne daj da te zagrli
Još te moje oči paze

T
Tragovi tvojih dodira u meni
Plešeš u mojim očima
Sve je u znaku jeseni
Kao da sve opet počinje

U
Ubacio sam se u pogrešnu sjenu
Polako se gasi moj plamen
Uvijek se zaljubim u pogrešnu…
Zbog tog' mi je život crno obojen

V
Večeras crno prestaje biti crno
Odlazim u neke druge svjetove
Nemoj da ti lice bude tužno
Dok za me budeš brala cvjetove

Z
Zapali za mene jednu svijeću
S vjetrom neka zapleše
Dok gori ja otići neću
Pored tebe se osjećam sigurno..

Ž
Žurim da se stopim s nebom
Ne pjevaj dok tuga svira
Zaživjet ćemo opet okupani rosom
To se sudba samo s nama igra..

malena sub tra 05, 2008 5:18 pm

Svirajte mi pjesmu rastanka

Prošla su naša proljeća, rastanak duša osjeća
U srcu hladno postaje, što mi od svega ostaje

Svirajte mi pjesmu rastanka, ne mogu od tuge pobjeći
Svirajte bez prestanka, suze će same poteći

Nikada više jeseni, nikada tebe u meni
U srcu hladno postaje, što mi od svega ostaje

malena sub tra 05, 2008 5:34 pm

Mala kavana

Mala kavana.Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje-
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!

Mjesece ljubav je u meni rasla,
Al nikom to ne htjedoh reći.
Bio sam sam, ispijen od čežnja,
A tako blizu sreći.

Da l' mogo sam slutiti ovoga jutra,
Blijed još od probdite noći,
Da ću ti meko šaptati riječi,
Sanjane u samoći?

I da ću tog jutra, što će se vječno
U riznici srca da zlati,
Naić na ruku toplu i spremnu
Da stisak mi dršćući vrati?

Dobriša Cesarić

malena sub tra 05, 2008 5:37 pm

Samoća

Samoća je poput kiše,
U veceri iz mora se diže,
Iz ravnica pustih I dalekih stiže,
Ide u nebo, gdje je uvijek ima.
I tek sa neba pada po gradovima.

Pada prije neg svijetlost je izašla,
kad ulice se okrecć spram zore,
I kad se tijela što nisu ništa nasša,
Razočarano dijele puna mora,
I kada ljudi što od mržnje gore,
U postelji jednoj moraju da noće.

Tad dolaze valovi samoće…

RAINER MARIA RILKE

malena sub tra 05, 2008 5:48 pm

Otišao sam na trg ptica
I kupio sam ptica
za tebe
moja ljubavi

Otišao sam na trg cvijeća
I kupio sam cvijeća
za tebe
moja ljubavi

Otišao sam na trg željeza
I kupio sam okove
teške okove
za tebe
moja ljubavi

A zatim sam otišao na trg groblja
I tamo sam te tražio
Ali te nisam našao
Moja ljubavi.

Jacques Prévert

Najlijepsa poezija na Hrvatskom jeziku - Page 2 2hocun12

malena sub tra 05, 2008 5:51 pm

Samotna ljubav

Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
na baršunu crnom leži teška noć;
Čelom mi se truni spomen tvoje vlasi-
Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?

Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moć,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi-
Poginut ću noćas i za dragom poć.

Ljubav nije sreća! - znaš li kad mi reče?
Ljubav to je rana, i ta rana peče,
Ljubav boli, boli, kao život boli.

Teško, teško onom koji voli-
Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,A.G.Matoš
Ali muči samo kad sam sam - ko kamen.

A.G.Matoš

Najlijepsa poezija na Hrvatskom jeziku - Page 2 97098-10

malena sub tra 05, 2008 5:52 pm

MOME SU SRCU DOVOLJNE

Mome su srcu dovoljne tvoje grudi,
i krila moja za tvoju slobodu
Iz mojih usta poletjet će u nebo
ono što je spavalo u tvojoj duši

U tebi je varka svakoga dana,
stižeš ko rosa na cvijetne krunice,
potkopavaš obzorje svojom odsutnošću,
poput vala bježeći neprestano

Rekao sam da si pjevala u vjetru,
kao što pjevaju pinije i jarboli,
ti si kao oni, visoka i šutljiva
i često tužna kao putovanje

Utočište, kao stari put,
nastanjuju te jeke i glasovi čežnje,
budim se i ponekad, sele i bježe
ptice što su spavale u tvojoj duši

Nerudo

malena sub tra 05, 2008 5:55 pm

TI NE VOLIŠ I NE ŽALIŠ MENE

Ti ne voliš i ne žališ mene,
nisam više mio srcu tvom?
Gledajuć u stranu strast ti vene
sa rukama na ramenu mom.

Smiješak ti je mio, ti si mlada,
riječi moje ni nježne, ni grube.
Kolike si voljela do sada?
Koje ruke pamtiš? Koje zube?

Prošli su k'o sjena kraj tvog tijela
ne srevši se sa plamenom tvojim.
Mnogima si na koljena sjela,
sada sjediš na nogama mojim.

Oči su ti poluzatvorene
i ti sanjaš o drugome nekom,
al' ljubav prošla je i mene,
pa tonem u dragom i dalekom.

Ovaj plamen sudbinom ne želi,
plahovita bješe ljubav vruća-
i k'o što smo slučajno se sreli,
rastanak će biti bez ganuća.

Ti ćeš proći putem pored mene
da prokockaš sve te tužne zore.
Tek ne diraj one neljubljene
i ne mami one što ne gore.

I kad s drugim budeš jedne noći
u ljubavi, stojeći na cesti,
možda i ja onuda ću proći
i ponovo mi će mo se sresti.

Okrenuvši drugom bliže pleći
ti ćeš glavom kimnuti mi lako.
"Dobro veče" tiho ćeš mi reći.
"Dobro veče, miss" i ja ću tako.

I ništa nam srca neće ganut,
duše bit će smirene posvema-
tko izgori, taj ne može planut,
tko ljubljaše, taj ljubavi nema

Jesenjin

Najlijepsa poezija na Hrvatskom jeziku - Page 2 13695010

malena sub tra 05, 2008 5:56 pm

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici, dijete,
zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
zato usput, ko što palim cigarete,
govorim i šapćem zaljubljene riječi.

"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću",
a u duši vazda ista pustoš zrači;
ako dirneš strast u čovjekovu biću,
istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.

Zato moja duša ne zna što je jeza
odbijenih želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,
stvorena i za me i za mnoge druge.

Ali, ako tražeć neku srodnu dušu.
vezan protiv želje, utonem u sjeti,
nikad neću da te ljubomorom gušim,
nikad neću tebe grditi ni kleti.

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnoge druge na toj zemlji.

S. Jesenjin

malena sub tra 05, 2008 6:01 pm

O, LJUBAVI!

O ljubavi gdje rumeno lice svoje skrivaš
Da li možda iza tri mora plava,
Dvije gore bijele il' planine visoke, sniježne.

Zašto si nam tako daleko, kano stranac neki
Kad za nas si ti najmilija druga?
Nisam jedini koji lik tvoj traži,
Ne, nikako!
Mnoga srca sjedinjena su s mojim
I ona traže, al' u svijetu ovom tebe ne nalaze.

O što li si, ljubavi tajanstvena
Da li bajka neka li stvarnost prava?
Da li si samo slovo ili riječ jedna,
Varavi osjećaj il' razlog življenja?

Znam da postojiš i da se vješto skrivaš
Ali zašto, zašto?
Zašto kad si tako željena i dobrodošla
U trenutak što minu, što jest i što dolazi?

Tražio sam, tražio te dugo
Al' na crne sjene i šarene maske
Na putu svome ja sam nailazio
I uvijek mišljah da sam te našao…

A kad te u svijetu ne nađoh
Od razočaranja pogled svoj u nebo digoh
I sjetih se riječi Ivana mi milog:
"Bog je ljubav, Bog je ljubav".

Goran Vilov

malena sub tra 05, 2008 6:06 pm

Zbogom ljubavi moja

Zbogom ljubavi moja,
zbogom jedini moj
ti znaš da sam te voljela
ti si bio zivot moj....

Čuvaj se mili moj
i sa osmjehom voli druge zene,
al se sjeti nekad i mene
usamljene....

malena sub tra 05, 2008 6:11 pm

OD TEBE NE ZNAM DA SE OPORAVIM

Na podu sklupčana, sjedim cijelu noć
Od straha ne mrdam, i ne pokrećem
Jer čim ustanem
O tvoje stvari se udaram i saplićem.

Da sam bar pijana, otrijeznila bi se.
Da sam poludjela, izliječila bi se.
Al'' bez tebe sam
nemoćna da idem, a da ne posrćem.

Odjednom stiže me sve, sve od čega sam
Ko luda bježala svih ovih godina
i nazad zovem te
da me opet prevariš i ostaviš.

Da sam bar pijana, razumjela bih to
Al'' trijezna nesreću, dozivam noćas
Promjenio si me,
Gotova sam, obuzelo me zlo.

Od tebe neznam da se oporavim
Što kvario si, ne znam da popravim
Pružam ti ruke, da ih miluješ
Prije smrti da me, još jednom ubiješ...

dj adri sri tra 09, 2008 7:16 am

OSJEĆAM

Osjećam, draga, osjećam
kosu tvoju što blista,
ali nisam sretan
što odlazim zaista.

Jesenjih se noći sjećam
dok sjenke breza kruže.
Što dan nije bio vječan,
a mjesec blistao duže.

Još čujem dok patiš:
"Proći će godine u letu
i zaboravićeš me sasvim
uz neku drugu na svijetu."

I danas lipa cvijeta
i osjećanja gore ko plamen.
Ja sručih toga ljeta
cvjetove na tvoj pramen.

Ne gubi srce, snagu.
S drugom će poljupce tkati.
I ja ću ko priču dragu
tebe njoj spominjati

***

I vjernošću ne muči me,
vjernost svaka meni smeta.
Ko pjesnika rodiše me,
ljubiću te k'o poeta.

***

Neka zvoni pjesma,
nek se pjesma lije,
ipak neće biti
što je bilo prije.

Od gordosti prošle
i snage, što posta?
Ova svirka tužna
jedino mi osta.

***

Izljubiću te, taći tjelom
i kao s drugom poć' u dom.
Ja voljeh djevojku u bijelom,
sad plavu volim dušom svom

Sergej Jesenjin

malena ned svi 18, 2008 9:03 am

BIO SI MOJA ZVIJEZDA VODILJA
KROZ OVAJ PAKAO ŽIVOTA

BIO SI SUNCE KOJE JE GRIJALO
MOJE USAMLJENO SRCE

A SADA SI KAP KIŠE
KOJA SE SLIJEVA NIZ MOJE LICE

Najlijepsa poezija na Hrvatskom jeziku - Page 2 136950mlf5gnr5i9de4

Najlijepsa poezija na Hrvatskom jeziku - Page 2 136950mlf5gnr5i9de4.e9c421b5c6

dada pon svi 19, 2008 10:49 am

Daleki dom

Čuda je daleko, na stotine milja,

di se zaliv raški sa Kvarnerom spaja,

di glas zvona ljude s dobrotom napaja,

di nan misli stanu, kad dojdu do cilja.

Selo tamo stoji, loza, bor i placa.

Hiže mu se bile, vrtli su za njima

sa lozon i smokvon, da te je milina,

Bože, ki sad tuda veselo koraca...

Dom naš je tamo, murva, crikva, draga

i sva srića lipa domaćega praga,

mati stara, od svega milija.

Tuja sila, majko, tako nas razdili,

tuja moć, ča silon zakon dili,

to je dilo ljudsko, Bog ni tako štija.

Mate Balota

dada pon svi 19, 2008 10:56 am

Krijesnice

Budim se u jutra
koja dozivaju slatka sjećanja,
mirise proljeća,
prvih jagoda i prvih trešanja…
Budim se s pticama
i dok one pjevaju
ja osluškujem eho vlastitog nemira,
zelenih oaza,
izgubljenih šetnji sred davno zaraslih staza,
bijelog jorgovana
i poznate uspavanke na kraju dana,
svojeg odrastanja, djevojačkih maštanja,
zaboravljenih mržnji i glupih praštanja,
dječaka s pikulama,
kupinovog grma, zvjezdanog neba
i tople ljetne prašine na svojim stopalima.
Sježam se vlakova postavljenih na krivim peronima,
krivih natpisa na pravim vagonima,
uvijek istih lica
onih dama, prosjaka i skitnica
dok sjede na smotuljcima nepročitanih novina
i dijele obrok sa zagrebačkim pticama.
Ustajale vode iz Zdenca života,
svjetala u izlozima modnih salona,
nečijeg koraka zarobljenog sred vrelog betona,
šutnje sa Griča dok se noć poput tata
provlačila između ponoćnih zvona katedrale
i bez kucanja ulazila kroz zatvorena vrata.
…A mi smo hvatali život
isprepletenih prstiju
između dva topla dlana.

dada pon svi 19, 2008 11:04 am

A TEBE NEMA

IVAN STAJCER

ne volim te
kako je to lako reći,
a srce ludi
i volim te
u svemu sto gledam, diram, dišem…
nalazim tebe
a tebe nema

da li te drugi ljubi
da li te voli
opraštam ti nevjeru
jer i ja očajnik jadni
u zagrljaj drugih žena bježim
a tebe nema

mira više nemam
odlazim na javna mjesta
da bih bio sam
jer samo pogled na našu sobu
i biti sam
jednako je kao biti u grobu
a tebe nema

lutam gradom
ja sam tragač i lovac
koji nikada svoju lovinu
uloviti neće
zato treba imati sreće
a tebe nema

ne volim te
ponavljam tisuću puta na dan
čak se ponekad i ubjedim u to
a onda suze poteku
a one peku, peku…
a tebe nema

malena pon kol 04, 2008 4:17 pm

Ljubi me sada,
odmah.....
...da nitko ne vidi
Ljubi mi suze...
crnu,hladnu krv
koja mi teče kroz vene
Stisni me k' sebi
osjeti...
srce mi miruje
ne kuca više
...kako i bi kad si ga
slomio
spalio
od njega je ostao
samo prah i pepeo..

Najlijepsa poezija na Hrvatskom jeziku - Page 2 93af7c5epk7

Najlijepsa poezija na Hrvatskom jeziku - Page 2 93af7c5epk7.05172d417f

malena uto kol 05, 2008 6:41 am

Rekao si mi da sam prelijepa,
ali za tebe očito ne dovoljno lijepa.
Rekao si mi da sam najbolja,
ali za tebe očito ne dovoljno dobra.
Reko si mi da sam sunce tvoje,
ali za tebe očito preslabo sjajim.
Reko si mi da sam ti sve u životu,
ali tebe očito život je trenutak.
A ja sam ti rekla da volim te
bez ijednog ali,
jednostavno fališ mi...

malena uto kol 05, 2008 6:48 am

Pisem ti ove stihove
NE ZA USPOMENU, jer ona blijedi,
NE ZA SJECANJE, jer ono nestaje,
VEC ZA LJUBAV KOJA NIKAD NE PRESTAJE!

[/quote]

dj adri ned stu 30, 2008 9:29 am

LJUBAVI moja, zatvorivši ova noćna vrata
molim te, ljubavi, da pođeš u tamni prostor:
zatvori snove i uđi s nebom u moje oči,
prostri se u mojoj krvi kao široka rijeka.

Zbogom, zbogom, okrutna jasnoćo koja ode
padajući u vreću svakoga prošloga dana
zbogom svakoj zraci naranče ili sata,
zdravo , zdravo sjeno, nestalna pratilice !

Na ovom brodu ili vodi, smrti ili novom životu,
još jednom sjedinjeni , usnuli i uskrsnuli,
mi smo samo vjenčanje noći u krvi.

Ne znam tko živi ili umire, tko se budi
ili odmara, ali tvoje srce poklanja
u mojim grudima darove svitanja.

Pablo Neruda

Admin pet pro 05, 2008 2:04 pm

Skamenjena na velikom trgu snova,
naslonjena uz bridove neba,
prestrasena u grlu rose,
nijema poput leptira
okrecem svoje lice zemlji
jer svuda nalazim tebe.
Hrabra na zici iznad ponora,
ponosna medju obalama ohole rijeke,
ja dozivam noc prisutnih godina,
sav ocaj napustenih drvoreda,
sve naricaljke predaka
jer svuda nalazim tebe.

U ustima ovog zdenca
ne dodirujem rubove vode,
ni dno u srcima riba,
prolazim poput kise
kroz tkanine jesenjih gradova,
vezujem se gladju,
ranjavam vid na ostrici sunca
stojim na paljevini vlastita sluha,
poklanjam se izvoru mora
i pronalazim svoj strah.

Odrezala sam kosu
spalila sam lice
oderala sam kozu

pretvorila sam se u izgorio pejsaz,
ali ti me prepoznajes.

Zbog tebe
odijevala sam se u lice trava
i zaustavljala sam sjene mjeseca
na svim oblicima tvog vrata,
zbog tebe
u ovoj polovini mog dlana,
rasprostirala sam vrtove rijeci
koje pamtim od djetinjstva,
kad su igre bile svecane,
a kosa jos mlada.

Nisam zaboravila korijenje ociju
na obali onog drugog svijeta
sto me doziva
mrezom svog glasa
i tjeskobom snijega,
nisam stajala kraj rijeke,
nisam gledala brodove
koji odnose dijelove naseg tijela,
nisam okusila ruze
na snopovima plemenitih ljeta.

Zbog tebe
pamtila sam oblike zagrljaja,
dvije male bitke
na obronku straha,
robovala sam stablima
i pijesku pred zatisje vjetra,
nosila sam tudje haljine,
pretvarala sam se u zeca i srnu,
moja su stopala
bila ograda od zice.

Zbog tebe
ne znam vitka i rana jutra

i ja se bez sjecanja
radujem oblini mladog sljunka,
jer tko ce od sinova mojih
nalik mijenama duge,
zaustaviti mahovinu i dane
sto prodiru u pore mog sna?

Tko ce kad tebe nema
zatvoriti vrata
zatvoriti usta
zaustaviti krv,
pred dolaskom divljih stada godina?

Irena Vrkljan

(1930)

Admin pet pro 05, 2008 2:12 pm

ne vracaj se tamo odakle si jednom krenuo
ma koliko ti spremno netko pruza ruku
u svakoj prijaznosti slutimo nesto od osvete
i svaki pozdrav moze biti klopka

s koje strane ovog toka mogu reci: moja strana
sam sam je gradio i sam je zelim razrusiti
kad odem da se ne sacuva ni kamen na kamenu
nista podlozno opstanku
mozda nije nuzno umirati ali vec smo na to navikli
svako zlo je opravdano tko da trazi razjasnjenje
kratak je bio nas let, munjevita osuda
a zlocin sto nam ga pripisuju jos uvijek nije pocinjen

ne da nas cuju nego pokore
otvaraju nam opet svoja vrata

Admin pet pro 05, 2008 2:41 pm

Pred Zidom Vremena

Radi te boli,
od koje umiru prsti
do jucer jos uronjeni
u pjesak i secer,

radi te boli,
koja nagoni oblake u bijeg
i smrt
u drugim ljesovima zore,

radi te boli,
u mekom tkivu sna,
kad se propinje sve
do ruba tijela,
do izvora krvi,
vec omamljene danom
vec budne za plac,

radi ovih nepoznatih bica
koja neprimjetno nagrizaju
ponosnu koru noci,
sto cuva uspomene,
oklop tako snazan
i opet tako ranjiv,
tamniji od tame,

radi ove boli
kuju mirisom mahovine i odlozene stvari
donose u sobu,
krotku od tisine,
u osvjetljeni okvir prozora,
pa pred zid,
na koji pljusti kisa
ili dani,

stala je nepoznata zena,
i rukom vec tudjom
i iglom vec zardjalom
rastvorila vjerni sloj prasine
u onaj drugi svijet,
opustosen drugom boli,
od koje se umire,

a da se ne zna zasto,
a da se ne zna kako,
neprimjetno i neponovljivo.

Irena Vrkljan

Sponsored content