Re: Najlijepsa poezija na Hrvatskom jeziku

malena · malena on uto kol 05, 2008 1:48 pm

Pisem ti ove stihove
NE ZA USPOMENU, jer ona blijedi,
NE ZA SJECANJE, jer ono nestaje,
VEC ZA LJUBAV KOJA NIKAD NE PRESTAJE!

[/quote]

dj adri · dj adri on ned stu 30, 2008 5:29 pm

LJUBAVI moja, zatvorivši ova noćna vrata
molim te, ljubavi, da pođeš u tamni prostor:
zatvori snove i uđi s nebom u moje oči,
prostri se u mojoj krvi kao široka rijeka.

Zbogom, zbogom, okrutna jasnoćo koja ode
padajući u vreću svakoga prošloga dana
zbogom svakoj zraci naranče ili sata,
zdravo , zdravo sjeno, nestalna pratilice !

Na ovom brodu ili vodi, smrti ili novom životu,
još jednom sjedinjeni , usnuli i uskrsnuli,
mi smo samo vjenčanje noći u krvi.

Ne znam tko živi ili umire, tko se budi
ili odmara, ali tvoje srce poklanja
u mojim grudima darove svitanja.

Pablo Neruda

Admin · Admin on pet pro 05, 2008 10:04 pm

Skamenjena na velikom trgu snova,
naslonjena uz bridove neba,
prestrasena u grlu rose,
nijema poput leptira
okrecem svoje lice zemlji
jer svuda nalazim tebe.
Hrabra na zici iznad ponora,
ponosna medju obalama ohole rijeke,
ja dozivam noc prisutnih godina,
sav ocaj napustenih drvoreda,
sve naricaljke predaka
jer svuda nalazim tebe.

U ustima ovog zdenca
ne dodirujem rubove vode,
ni dno u srcima riba,
prolazim poput kise
kroz tkanine jesenjih gradova,
vezujem se gladju,
ranjavam vid na ostrici sunca
stojim na paljevini vlastita sluha,
poklanjam se izvoru mora
i pronalazim svoj strah.

Odrezala sam kosu
spalila sam lice
oderala sam kozu

pretvorila sam se u izgorio pejsaz,
ali ti me prepoznajes.

Zbog tebe
odijevala sam se u lice trava
i zaustavljala sam sjene mjeseca
na svim oblicima tvog vrata,
zbog tebe
u ovoj polovini mog dlana,
rasprostirala sam vrtove rijeci
koje pamtim od djetinjstva,
kad su igre bile svecane,
a kosa jos mlada.

Nisam zaboravila korijenje ociju
na obali onog drugog svijeta
sto me doziva
mrezom svog glasa
i tjeskobom snijega,
nisam stajala kraj rijeke,
nisam gledala brodove
koji odnose dijelove naseg tijela,
nisam okusila ruze
na snopovima plemenitih ljeta.

Zbog tebe
pamtila sam oblike zagrljaja,
dvije male bitke
na obronku straha,
robovala sam stablima
i pijesku pred zatisje vjetra,
nosila sam tudje haljine,
pretvarala sam se u zeca i srnu,
moja su stopala
bila ograda od zice.

Zbog tebe
ne znam vitka i rana jutra

i ja se bez sjecanja
radujem oblini mladog sljunka,
jer tko ce od sinova mojih
nalik mijenama duge,
zaustaviti mahovinu i dane
sto prodiru u pore mog sna?

Tko ce kad tebe nema
zatvoriti vrata
zatvoriti usta
zaustaviti krv,
pred dolaskom divljih stada godina?

Irena Vrkljan

(1930)

Admin · Admin on pet pro 05, 2008 10:12 pm

ne vracaj se tamo odakle si jednom krenuo
ma koliko ti spremno netko pruza ruku
u svakoj prijaznosti slutimo nesto od osvete
i svaki pozdrav moze biti klopka

s koje strane ovog toka mogu reci: moja strana
sam sam je gradio i sam je zelim razrusiti
kad odem da se ne sacuva ni kamen na kamenu
nista podlozno opstanku
mozda nije nuzno umirati ali vec smo na to navikli
svako zlo je opravdano tko da trazi razjasnjenje
kratak je bio nas let, munjevita osuda
a zlocin sto nam ga pripisuju jos uvijek nije pocinjen

ne da nas cuju nego pokore
otvaraju nam opet svoja vrata

Admin · Admin on pet pro 05, 2008 10:41 pm

Pred Zidom Vremena

Radi te boli,
od koje umiru prsti
do jucer jos uronjeni
u pjesak i secer,

radi te boli,
koja nagoni oblake u bijeg
i smrt
u drugim ljesovima zore,

radi te boli,
u mekom tkivu sna,
kad se propinje sve
do ruba tijela,
do izvora krvi,
vec omamljene danom
vec budne za plac,

radi ovih nepoznatih bica
koja neprimjetno nagrizaju
ponosnu koru noci,
sto cuva uspomene,
oklop tako snazan
i opet tako ranjiv,
tamniji od tame,

radi ove boli
kuju mirisom mahovine i odlozene stvari
donose u sobu,
krotku od tisine,
u osvjetljeni okvir prozora,
pa pred zid,
na koji pljusti kisa
ili dani,

stala je nepoznata zena,
i rukom vec tudjom
i iglom vec zardjalom
rastvorila vjerni sloj prasine
u onaj drugi svijet,
opustosen drugom boli,
od koje se umire,

a da se ne zna zasto,
a da se ne zna kako,
neprimjetno i neponovljivo.

Irena Vrkljan

Admin · Admin on pet pro 05, 2008 10:47 pm

Gledao sam te sinoc. U snu. Tuzan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeca,
Na visokom odru, agoniji svijeca,
Gotov da ti predam zivot kao zrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajuci da su tamne oci jasne,
Odakle mi nekad bolji zivot sjao.

Sve bas, sve je mrtvo: oci, dah i ruke,
Sve, sto ocajanjem htjedoh da ozivim
U slijepoj stravi i u strasti muke.
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja jos je bila ziva,
Pa mi rece: Miruj! U smrti se sniva.

Antun Gustav Matos

Admin · Admin on pet pro 05, 2008 10:54 pm

Nebo upija moju povrsinu,
gladna vatra
przi razinu mojih ociju,

nebo upija moju mokru kozu
sastavljenu od prozirnih struja,
moje glatko tijelo
ranjeno skoljkama,
moju dubinu i miris
slanog krajolika alga,
nebo trazi vlagu mojih ostrva

i vuce me bezdan,
u usijani pijesak lave
i razdire mi put.

Sunce je nezasitan noz
zaboden u srediste zedji,
u ovo more pepela.

Nebo upija moje krosnje
i pali lisnato meso
mog rasta,
na rubovima zemlje,
nebo prozdire moje sokove
i susi med u krvotoku debla
i razdire korjenje mojih stopala,
moje prste,
moj mrak,
nebo je gladno medju haljinama ljeta
i spaljuje moj potiljak.

Sunce je nezasitan noz
zaboden u srediste zedji,
u ovu sumu pepela.

Oborena
kao igracka strave,
ja branim ovaj prag
i okus zita,
ja se svijam do mulja
do napukle kore mog cela,
ja vicem,
a nebo je nezasitno,
ono je crno srce
na vratima sunca.

Irena Vrkljan

(1930)

Admin · Admin on pet pro 05, 2008 11:00 pm

Moj grob ce biti suncan, tih
i krcat bogatoga sjaja,
beskrajan prostor gdje oluje mru
nad stijenjem zavicaja.
Na njemu nece gorjeti svijeca
niti ce naricat zene.
Ja ziv cu ostat da smijehom sna
rasprsim uspomene.
Uskrsnut necu, i cemu to
zivjet cu ljepse neg prije,
a ono sto ljudi smrcu su zvali
za mene smrt i nije.
To ce tek biti slobodan zivot
od patnji i veriga svijeta,
taj prostor gdje mi poloze tijelo
bit ce samo vinjeta.
Rasut cu sebe u srca mnoga,
i zivjet u bezbroj zivota,
jer od sadasnjeg mracnoga mene
ostat ce samo ljepota.

"Nista nije tako veliko i ljudsko kao tuga spojena s ljubavlju.
I nista tako sveto kao zivot."

Josip Pupacic

Admin · Admin on sub pro 06, 2008 12:43 am

Otisao sam na trg ptica
I kupio sam ptica
za tebe
moja ljubavi

Otisao sam na trg cvijeca
I kupio sam cvijeca
za tebe
moja ljubavi

Otisao sam na trg gvozdja
I kupio sam okove
teske okove
za tebe
moja ljubavi

A zatim sam otisao na trg roblja
I tamo sam te trazio
Ali te nisam nasao
Moja ljubavi.

Jacques Prevert

Admin · Admin on sub pro 06, 2008 12:51 am

Jacques Prévert

(1900 - 1977)

Odjevena i opet odjevena
o cemu si sanjala

razodjevena?

Svoj sam krzneni kaput ostavila
s tobom sam u pustinji bila

Zivjeli smo o ljubavi i vodi
i voljeli smo se u bijedi
gladni smo prljavo rublje jeli
na stolnjaku od crnog pijeska
zveckalo je sudje suncano

Voljeli smo se u bijedi

zivjeli o ljubavi i vodi

a ja sam bila gola i tvoja

ljubavi moja.

Sonja · Sonja on pon svi 04, 2009 3:41 pm

dada je napisao/la:Krijesnice

Budim se u jutra
koja dozivaju slatka sjećanja,
mirise proljeća,
prvih jagoda i prvih trešanja…
Budim se s pticama
i dok one pjevaju
ja osluškujem eho vlastitog nemira,
zelenih oaza,
izgubljenih šetnji sred davno zaraslih staza,
bijelog jorgovana
i poznate uspavanke na kraju dana,
svojeg odrastanja, djevojačkih maštanja,
zaboravljenih mržnji i glupih praštanja,
dječaka s pikulama,
kupinovog grma, zvjezdanog neba
i tople ljetne prašine na svojim stopalima.
Sježam se vlakova postavljenih na krivim peronima,
krivih natpisa na pravim vagonima,
uvijek istih lica
onih dama, prosjaka i skitnica
dok sjede na smotuljcima nepročitanih novina
i dijele obrok sa zagrebačkim pticama.
Ustajale vode iz Zdenca života,
svjetala u izlozima modnih salona,
nečijeg koraka zarobljenog sred vrelog betona,
šutnje sa Griča dok se noć poput tata
provlačila između ponoćnih zvona katedrale
i bez kucanja ulazila kroz zatvorena vrata.
…A mi smo hvatali život
isprepletenih prstiju
između dva topla dlana.

Sonja Smolec