Najlijepsa poezija na Hrvatskom jeziku

OSJEĆAM


Osjećam, draga, osjećam
kosu tvoju što blista,
ali nisam sretan
što odlazim zaista.


Jesenjih se noći sjećam
dok sjenke breza kruže.
Što dan nije bio vječan,
a mjesec blistao duže.


Još čujem dok patiš:
"Proći će godine u letu
i zaboravićeš me sasvim
uz neku drugu na svijetu."


I danas lipa cvijeta
i osjećanja gore ko plamen.
Ja sručih toga ljeta
cvjetove na tvoj pramen.


Ne gubi srce, snagu.
S drugom će poljupce tkati.
I ja ću ko priču dragu
tebe njoj spominjati

***

I vjernošću ne muči me,
vjernost svaka meni smeta.
Ko pjesnika rodiše me,
ljubiću te k'o poeta.

***

Neka zvoni pjesma,
nek se pjesma lije,
ipak neće biti
što je bilo prije.


Od gordosti prošle
i snage, što posta?
Ova svirka tužna
jedino mi osta.

***

Izljubiću te, taći tjelom
i kao s drugom poć' u dom.
Ja voljeh djevojku u bijelom,
sad plavu volim dušom svom


Sergej Jesenjin

Daleki dom

Čuda je daleko, na stotine milja,

di se zaliv raški sa Kvarnerom spaja,

di glas zvona ljude s dobrotom napaja,

di nan misli stanu, kad dojdu do cilja.



Selo tamo stoji, loza, bor i placa.

Hiže mu se bile, vrtli su za njima

sa lozon i smokvon, da te je milina,

Bože, ki sad tuda veselo koraca...



Dom naš je tamo, murva, crikva, draga

i sva srića lipa domaćega praga,

mati stara, od svega milija.



Tuja sila, majko, tako nas razdili,

tuja moć, ča silon zakon dili,

to je dilo ljudsko, Bog ni tako štija.


Mate Balota

Krijesnice

Budim se u jutra
koja dozivaju slatka sjećanja,
mirise proljeća,
prvih jagoda i prvih trešanja…
Budim se s pticama
i dok one pjevaju
ja osluškujem eho vlastitog nemira,
zelenih oaza,
izgubljenih šetnji sred davno zaraslih staza,
bijelog jorgovana
i poznate uspavanke na kraju dana,
svojeg odrastanja, djevojačkih maštanja,
zaboravljenih mržnji i glupih praštanja,
dječaka s pikulama,
kupinovog grma, zvjezdanog neba
i tople ljetne prašine na svojim stopalima.
Sježam se vlakova postavljenih na krivim peronima,
krivih natpisa na pravim vagonima,
uvijek istih lica
onih dama, prosjaka i skitnica
dok sjede na smotuljcima nepročitanih novina
i dijele obrok sa zagrebačkim pticama.
Ustajale vode iz Zdenca života,
svjetala u izlozima modnih salona,
nečijeg koraka zarobljenog sred vrelog betona,
šutnje sa Griča dok se noć poput tata
provlačila između ponoćnih zvona katedrale
i bez kucanja ulazila kroz zatvorena vrata.
…A mi smo hvatali život
isprepletenih prstiju
između dva topla dlana.

A TEBE NEMA

IVAN STAJCER

ne volim te
kako je to lako reći,
a srce ludi
i volim te
u svemu sto gledam, diram, dišem…
nalazim tebe
a tebe nema

da li te drugi ljubi
da li te voli
opraštam ti nevjeru
jer i ja očajnik jadni
u zagrljaj drugih žena bježim
a tebe nema

mira više nemam
odlazim na javna mjesta
da bih bio sam
jer samo pogled na našu sobu
i biti sam
jednako je kao biti u grobu
a tebe nema

lutam gradom
ja sam tragač i lovac
koji nikada svoju lovinu
uloviti neće
zato treba imati sreće
a tebe nema

ne volim te
ponavljam tisuću puta na dan
čak se ponekad i ubjedim u to
a onda suze poteku
a one peku, peku…
a tebe nema